Katalog trenutaka
Kaži mi, Muzo, o danima koje sam s njom izbrojao…
Pjesma o Derviši
Samo je pet puta ružoprsta Zora iz mora izašla otkad je poznajem, a srcu se čini ko da su ljeta.
Kao kad jutrom se svjetlost nad brdima gorskim prospe, pa sve doline i polja i rijeke zlatom zasjaju, takva je bila i ona kad prvi put preda me stade, Derviša crnokosa, smjehom svijetla, bistrih očiju.
Kosa joj crna ko noć što pada nad vinsko more, kad se mornari umorni zvijezdama vraćaju domu. Teče joj niz ramena ko rijeka niz strme obale, a ja ko mornar bez zvijezda gledam i put svoj gubim.
Oči joj zelene, a pogled ko koplje Ahilejevo brzo, pogodi pravo u grudi, i štit mi ne pomaže ništa.
A kad se nasmije, slatkosmjehna, kao kad vjetar zapadni dune i prođe preko pšeničnih polja, pa se sva zlatna pšenica povije pred njim i zanjiše, tako se i ja povijem, i ne branim se nimalo.
Riječima oštrim me gađa ko Paris strijelom s bedema, zeza me, ruga se, mudra ko Odisej domišljati, a ja, junak nesretni, padam i ustajem opet, samo da čujem još jednom kako se Derviša smije.
Nego, kad šesta ružoprsta Zora iz mora iziđe, dođi na kafu il' šetnju, Derviša zelenooka, da ovu pjesmu dalje pišemo zajedno, ti i ja.